Troje sarajevskih studenata, Buba, Dali i Suni, za vrijeme običnog nedjeljnog izleta na Visočku piramidu, slučajno pronalaze jedan od ulaza u podzemni lavirint i iz puke radoznalosti odlučuju ispitati šta se nalazi u njegovom središtu. Međutim, umjesto srca piramide na kraju bauljanja kroz mrak, studenti susreću rudare, atentatore, revolucionare, misionare, tifusare... Izlazeći na svjetlo kroz šahtove, pećine, podrume, rudnike, studenti otkrivaju da je ulazak u Piramidu zapravo bio ulazak u VREMENSKI TUNEL. Tako, nakon susreta s Gavrilom Principom, Alijom Sirotanovićem, Josipom Brozom, Aleksom Šantićem, Branislavom Nušićem... stižu u godinu 1832, odnosno u epizodu:
ČOVJEK BEZ KONJA
1.
Suni: Jooj, pogleda... Lijepa naša Bosna... Gledaj šuma! Gledaj livada! Gledaj bogatstva!
Dali: Kako znaš da je Bosna?
Suni: Šta, kako znam?
Dali: Pa ovako, odozgo, po čemu se vidi da je Bosna. Možda je Hrvatska?
Suni: Ovo Hrvatska?
Dali: Jesi li bio nekad na Gorskom kotaru?
Suni: Nisam.
Buba: A na Zlatiboru?
Suni: Nisam...
Buba: I tamo imaš ovakvu šumu. I livade...
Suni: Nigdje nisu ovakve. Ovakve su samo u Bosni!
Dali: Kakve?
Suni: Lijepe. Čiste. Zelene...
Dali: Kako me nerviraš! Jesi li ikad letio avionom?
Suni: Jesam.
Dali: Gdje?
Suni: U Istambul.
Dali: Pa jesi li gledo kroz prozor?
Suni: Jesam.
Dali: I šta si vidio?
Suni: Krilo od aviona, odozgo.
Buba: Gdje si još bio? Jesi li bio u Sloveniji?
Suni: Nisam...
Buba: Pa kako onda možeš tvrdit da su šume u Bosni najljepše!?
Suni: Mogu. Fino. Zato što jesu.
Buba: Ali KAKO znaš!? Koje si druge vidio, da možeš da porediš? Kontaš? Komparacija: lijep – ljepši – najljepši. Moraš vidjeti puno toga, da možeš reći za nešto da je NAJ.
Suni: Ne moram. Ja to znam u srcu.
Dali: Bubo, pusti ga. S njim ne vrijedi raspravljat. Daj da mi vidimo šta da radimo sad. Gdje smo ovo?
Suni: (Tiho pjeva:) Bosno mooja, lijepa, mila, Bosno gizdava...
Buba: Je l’ sad to pjevaš sebi, ili nama, da nas nerviraš?
Suni: Sebi. Tiho pjevam. Vas ako nervira, odmaknite se.
Buba: Gdje? Nazad, u pećinu, ili da skočimo dole u provaliju.
Suni: Dobro, šta vas dvoje imate protiv Bosne?
Buba: Ništa. Ko kaže da imamo nešto?
Suni: Čuj, ko kaže! Vi! Vas dvoje kažete! Prvo, nije najljepša, drugo, smeta vam kad pjevam...
Buba: Smeta mi što pjevaš iz inata a ne iz srca.
Dali: A drugo, ako ti govorimo da ne možeš tvrditi da je najljepša, ne znači da ne mislimo da nije lijepa. Pri čemu još uvijek nismo sigurni da je ovo što vidimo Bosna.
Suni: A šta drugo može bit!!?? Jesmo li ikad do sad izašli iz onog tunela u neku drugu zemlju? Nismo. Što bi sad?
Dali: Pa možda nismo ni sad. Možda smo mi sad u Bosni, a ovo što gledamo je Hrvatska. Ili Srbija.
Suni: Nemoguće!
Dali: Moguće. Meni ovo po svemu liči na hajdučku pećinu. A njih je bilo i na Romaniji, i Grmeču... Možda je pola one šume u Bosni, a pola u Hrvatskoj?
Suni: Nema šanse!
Dali: Zašto nema?
Suni: Pa uvijek je neka rijeka granica...
Dali: Koja je rijeka granica između Neuma i Kleka? Pričaš gluposti!
Suni: Nema šanse. Da ima granice, vidjela bi se...
Dali: Ne bi. Granice se vide samo na kartama. Eto, objasni mi sad, što je ova bosanska jela ljepša od one hrvatske?
Suni: Nije hrvatska!
Buba: Fakat, Suni, objasni nam to sa srcem.
Suni: Koje?
Buba: To, kako gledaš njime. Staneš ispred dvije bukve, i ti srcem znaš koja je bosanska, a koja srbijanska. Kako to? Srce ti jače zalupa? Ili šta?
Suni: Ma vi mene zajebavate!
Buba: Ne, stvarno, objasni nam. Da idemo kod kardiologa. Možda nama srce nije ispravno. Možda trebam neke lijekove...
Suni: Ne slušam vas više! (Zapjeva) Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne, sokolovi zakliktali, tajge žalosne...
Dali: Nije moje da se miješam, ali možda ti nije pametno da to pjevaš ovdje.
Suni: Zašto?
Dali: Zato što je ovo, kao što sam već rekao, vrlo vjerovatno hajdučka pećina. Na to upućuje ono ognjište, kosti, ostaci diobe plijena...
Suni: Kako ja to nisam vidio?
Dali: Divio si se šumama i livadama. Dakle, ako je ovo hajdučka pećina, i ako su ti ljudi u blizini, i ako te čuju da pjevaš tu pjesmu, neće im biti baš svejedno.
Suni: Hajduci?
Dali: Da.
Suni: A što ne bi bili planinari? I oni ostavljaju smeće svuda gdje jedu.
Buba: Ne ostavljaju pravi planinari. Ostavljaju izletnici.
Suni: I kako znaš da je ovo vrijeme u kojem ima hajduka?
Dali: Po tome što nije naše, sigurno. U naše doba nigdje nema ovoliko šume. Negdje bi sigurno bio prosječen neki šumski put. Skijaška staza. Bilo šta...
(Odnekle se čuju gusle...)
Buba: Šššš. Čujete?
Glas, gusle: Polećela dva vrana gavrana, sa Mišara, polja širokoga...
Suni: Gusle!
Dali: Hajduci!
Buba: Šta ćemo sad?
Suni: Nazad u tunel!
Dali: Kasno! Evo ih! Čuli su te kako se dereš! Glupane!
2.
Harambaša: Pomoz bog, junaci!
Suni: Bog ti pomogo.
Harambaša: Jeste li vi maloprije pjevali odavde?
Suni: Jok, bogami. Mi nismo. Bila su dvojica, ovako manjih, jedan je bio onako malo debeo, drugi je im’o ožiljak...
Harambaša: A koji ste vi? Šta radite ovdje?
Dali: Putnici.
Harambaša: Pa odakle nama u goste?
Dali: To je malo duža priča...
Harambaša: Imamo mi vremena. Silazite dole...
(Uštimavanje glasa i gusala...)
Harambaša: Družino, da im vjerujemo?
(Tišina.)
Harambaša: Evo. Nije vam ta priča dobra. Imate li neku drugu?
Dali: Nemamo. Rekli smo vam istinu. Putujemo kroz vrijeme. Evo, možete nas razdvojiti. Pitajte svakog od nas posebno, vidjećete da ne lažemo.
Buba: Ma šta mu se ulaguješ! Odakle vam pravo? Šta hoćete?
Harambaša: Da priznate da ste uhode!
Buba: Zar bi uhode pjevale ono što je ovaj debil pjevao?
Harambaša: A on je pjevao?
Suni: Nisam ja, onaj mali, sa ožiljkom...
Buba: Ja sam pjevala! I šta sad?
Harambaša: Ništa. Nije nam se svidjela TA pjesma.
Buba: Ni meni se ne sviđaju ove vaše.
Harambaša: Ne sviđaju ti se? A zašto?
Buba: Zato što su glupe, zaostale, retardirane. Jebote, za ljubavni film stave roditeljska pažnja, a ove pjesme gdje je krv do koljena, to stavljaju u čitanke.
Harambaša: Polako, polako... Ništa te ne razumijem.
Buba: Što ti slušaš ovo sranje? Hajde, objasni mi.
Harambaša: Koje?
Buba: Ovo, o Kosovu. Sjedite ovdje, pijete, uvrćete brkove, i slušate gluposti. A ženama vam kod kuće pucaju leđa od posla. Šta je to toliko važno da se čuje tu?
Harambaša: Čekaj, polako...
Buba: Isto k’o debili. Djetetu dosadi da nešto sluša deset puta. A vi po stotinu. Meni kad CD ima ovakav zvuk, ja ga bacim. Šta je tu vrijedno slušanja?
Radojica: Harambašo, da je opletem jednom?
Harambaša: Neka, Radojice. Šta je vrijedno slušanja?
Buba: U ovim vašim „junačkim” pjesmama.
VELIČKOVIĆ: (Naravno, jednom nepismenom hajduku nije lako da odgovori, pogotovo Bubi, koji se raspalila pa mu ne dozvoljava da dođe do riječi. Ali, kako bi jedan uvaženi profesor odgovorio na njeno putanje, šta je to vrijedno slušanja u epskoj junačkoj poeziji?
PROFESOR: „Epske pesme su najvažniji deo ne samo usmenog stvaralaštva našeg nego i čitave naše književnosti. Mi smo Homeru uz koleno, i živo prisutni u sopstvenoj istoriji. Epska poezija je jedan od najveličanstvenijih umetničkih spomenika koje je narod podigao slobodi...”
Buba: Bla, bla, bla.
Profesor: „U epskim junačkim pesmama odjekuje jedan isti nepomirljivi zov na žrtve, na pogibiju, radi pravednijeg i dostojnijeg života.”
Buba: To mi je super: pogibija radi života. Tucanje radi nevinosti. Laganje radi istine...
Profesor: „Čitava naša epika u stvari je jedan beskrajni revolucionarni poklič za borbu protiv nasilja, ropstva, nečoveštva.”
Buba: Profesore, tu, da izviniš, sereš.
Profesor: Zašto?
Buba: Zato što to nije tačno. Šta je revolucionarno u onoj pjesmi kad Marko Kraljević iskopa oči djevojci i odsiječe joj ruku, zato što neće da se uda za njega.
Profesor: Koja je to pjesma?
Buba: Sestra Leke Kapetana. A šta je revolucionarno u tome, profesore, kad Marko radniku, kovaču, odsiječe ruku da nikome više ne iskuje bolju sablju? Čujemo li se, profesore? Ne čujemo. Nestade profesor. PLOP. Puče ko mjehur od sapunice.
Harambaša: Mi se iz junačkih pjesama učimo junaštvu.
Buba: Tako je jedan moj mali komšija iz filmova učio karate. Pa je prvo razbio ruku na cigli, a onda su ga pretukli pred školom, kad se pravio važan.
Harambaša: Da nema junačkih pjesama, svi bi junaci bili zaboravljeni.
Buba: Koji junaci? Jeste li vi junaci? Da vas malo pogledamo izbliza... Prljavi... Masnjikavi... Živite u pećini... Napadate iz zasjede... Pljačkate putnike... Ko fol, borba za slobodu, a ovamo, oderi koga stigneš...
Hor hajduka (tiho, kao derviši, u ritmu):
Vuci, tuci, kreši, žeži,
grizi, gazi, kolji, pali,
krši, deri, reži, veži,
stegni, digni, i povali.
Ubij, siluj, otmi, drži,
vitlaj, sijeci, kosi, zbodi,
udri, zgnječi, sravni, sprži,
uništi i oslobodi.
3.
Buba: Jebo vas i Marko Kraljević, i Alija Đerzelez, i Miloš Obilić, i Mujo Hrnjica!
(Cvrkuću ptice... Onda sve glasniji jauci, jauču oni koji bosi koračaju po trnju i kamenju...)
Dali: Jesi li sad zadovoljna? Je li ti sad duša na mjestu?
Suni: Bubo, bila si mi draga, i sve, ali sad si ga vala prećerala.
Dali: Dobro smo živu glavu izvukli.
Suni: I dobro je da su nam barem gaće ostavili...
Dali: Ne smijem ni pomisliti šta ćemo kad padne noć...
Suni: Jesi li siguran da je Sarajevo na ovu stranu?
Dali: Jesam. Ako je ono bila Romanija, a tamo Pale, onda je Sarajevo... Tamo... Ne. Tamo. Ne...
NARATOR: Hoće li naši goli i bosi putnici kroz bespuća povijesne neozbiljnosti stići do zaklona, ili će ih presresti hladna i mračna noć... Ostanite s nama...
Ako ste zaboravili: Buba, Suni i Dali izašli su iz vremenskog tunela u Novakovu pećinu na Romaniji. Susret sa hajducima, kojima je Buba rekla...
Buba: Jebo vas i Marko Kraljević, i Alija Đerzelez, i Miloš Obilić, i Mujo Hrnjica!
NARATOR: ...završio se tako da sada goli i bosi, samo u gaćama, koračaju kroz šumu negdje na pola puta između Pala i Sarajeva.
(Sve troje, dok idu, puhću, jauču, teško je ići bos neutabanim putem...)
Dali: Nek si im rekla. Baš!
Suni: Neka barem jedno iiiiiii, od nas troje ima muuuuuhhuda, kad niko nema mozga. Sssssk... Što sam se prijavio... Ajjj...
Dali: Hajducima u brk skresati da su lopovi... ššššš... Dobro smo živi ostali...
Buba: Zato što sam im bila simpatična. Ssss... Zato što se nisam, ffff... uplašila. Zato što sam im pokazala da nije junaštvo samo u sablji i topuzu. Zato...
Suni: De bogati ušuti. Ajjj.
Buba: Neću da.
Suni i Dali: DOSTA!!!!
(Tišina...)
Stražar: Stoj! Ko ide?
Dali: Dali, Suni, i Buba.
Stražar: Odakle?
Dali: S Romanije. Opljačkani smo.
Stražar: Oprezno, možda su uhode...
(Žamor, više muških glasova raspravlja...)
4.
Stražar: Kapetane, uhvatili smo troje, sišli su sa Romanije...
Gradaščević: Dovedi ih vamo. (Pljesne rukama.)
Stražar: Ulazite!!
Gradaščević: Koji ste? Što ste goli? Zagrnite ovu curu... (Pljesne rukama.)
Dali: Upali smo u ruke hajducima.
Gradaščević: A drugu veliku vojsku niste vidjeli?
Suni: Nismo. Jesi li ti stvarno Zmaj od Bosne?
Gradaščević: Ko pita?
Suni: Suni. Ostvario mi se san. Majke mi, da sam mogo birat’ s kim bih se rukov’o, s Tobom ili sa Zinedinom, ja bih izabr’o Tebe. Najveći naš junak! Heroj! Zmaj od Bosne!
Buba: Je li to onaj što je...
Dali: Ti šuti! (Stavi joj ruku na usta.)
Suni: (Zapjeva.) Sa Gradačca bijele kule Zmaja od Bosne, sokolovi zakliktali, tajge žalosne...
Gradaščević: Kak’a je to pjesma?
Suni: O tebi. (Nastavi.) Umrla je vjerna ljuba, Husein-begova, jer izgubi gospodara srca svojega...
Gradaščević: Kako izgubi. Ko kaže?
Suni: Osedlo je vranca svoga Husein-kapetan, odjezdio Romaniji podijelit megdan. Od sevdaha i žalosti, kraj pendžera tog, prepuče joj bolno srce neće za drugog...
Gradaščević: Odakle ti to? Gdje si to čuo?
Suni: To je pjesma... Ja dolazim iz buduć... Ja sam ovu pjesmu sanj’o!!! Prvo sam sanj’o Travnik. Kako si Namik-pašu do gola skinuo. Kako si ga natjer’o da se okupa pred svijetom i da obuče bosansko odijelo.
Gradaščević: Tako je sve bilo...
Suni: Dobar je to fol, ali si cijelu carevinu protiv sebe digao. Onda sam sanj’o da ćeš na Kosovo, i tako je bilo. Pomogao si Milošu na Kosovu. Sa 25.000 Bošnjaka oslobodio si Peć i Prizren, a kad su tebe napali on nije ni prstom maknuli.
Gradaščević: Kad su me napali, ko me nap’o?
Suni: Turci, na Bulozima... To je ovo sad??!!
Gradaščević: Jest! Ovo su Bulozi. I šta si sanjo? Kako će se bitka završit’?
Suni: Pa razvalićeš ih, jarane.
Dali: Neće. Nego će oni njega...
Gradaščević: Straža! Vodite ih. Neka polože zakletvu i dajte im oružje...
Dali: Neću zakletvu. Neću oružje...
Gradaščević: Onda ih posijecite...
Suni: Hoću zakletvu... Ali vas upozoravam, nisam vam ja nikakav vojnik. Ja sam bio na regrutaciji, ograničeno sposoban. 50%. Nek sad još fasujem invalidnost 70%, i odoh u minus... Na kojem je ovo jeziku? Ne razumijem šta ovdje piše. Kako da potpišem nešto što ne razumijem.
Dali: Ja se pozivam na povelju o ljudskim pravima. Niko nema pravo da mi ograničava slobodu, i da me tjera na prinudni rad. Niko me ne može natjerati da potpišem da se odričem lične slobode. Ja se zalažem za ukidanje svih zakletvi i za njihovo zamijenjivanje ugovorima. Hoćeš da budeš vojnik? Fino. Evo ti ugovor. Potpiši. Radno vrijeme 24 sata dnevno, ugovor na šest mjeseci, nema plate, topli obrok dvaput dnevno, topla voda jednom sedmično, plata od šake do lakta. Pa ko voli otadžbinu i domovinu, nek potpiše, a ko ne voli, fala i doviđenja. I glasaću za stranku koja prva skonta šta sam ja sad rekao...
NARATOR: Uključujemo se u direktan prenos čuvene bitke na Bulozima. Vrijeme i teren idealni za pokolj. Na strani reprezentacije Turske selektor Mahmud Hamdi paša izveo je najbolju postavu, sa Ali-Pašom Rizvanbegovićem na klupi za rezervne igrače. Husein-beg Kapetan Gradaščević, Zmaj od Bosne, odlučio se za otvorenu igru sa dugim kasovima...
(Publika na nogama, uzbuđenje...)
Centrafor mlade bosanske reprezentacije koja se hrabro na svom terenu suprotstavila favoritu je oboren, šta se dešava... neee, Ali-paša Vidajić je dobro, ali je konj pod njim posječen. Tu je drugi konj. Igra se nastavlja, oba trenera su taktički dobro ocijenila protivnika, i...
(Publika na nogama, uzbuđenje...)
Opet uzbuđenje u taboru domaćih, Ali-paša Vidajić je ponovo na konju koji je na zemlji, ali još Bosna nije ostala bez konja, novi konj za domaćeg centarfora... Poštovani slušaoci, nadam se da ćete se složiti sa mnom da prisustvujemo jednom zaista lijepom krvavom boju koji će se još dugo pamtiti. Obje reprezentacije, i Turske i Bosne, igraju na sve ili ništa, iako...
(Publika na nogama, uzbuđenje...)
Još jedan konj pod Ali-pašom Vidajićem završava meč prije kraja. Kakav je to momak, kakav igrač! Bravo Vidajiću, bravo majstore! Dok je konja, biće i junaka!
(Publika na nogama, uzbuđenje...)
Četvrti konj!! Pa ljudi moji, da li je to moguće? Vidajić... Vidajić!
(Publika na nogama, uzbuđenje...)
Peti konj. Crn dan za konje, ali svijetao za junake. Turska ekipa pokazuje znakove umora. Mahmud-Hamdi Paša izgleda nervozan. Puši čibuk za čibukom...
(Publika na nogama, uzbuđenje...)
Ali čemu brojati mrtve konje? Šta je šest mrtvih konja za jednu veliku pobjedu? Može li Bosna to? Imamo li snage za to? Igra se agresivno na obje strane, ali fer i neprijateljski.
Neko je tamo nekoga pokosio...
(Publika na nogama, uzbuđenje...)
Vidajiću, majstore! Tako se brane boje reprezentacije. Konja za Vidajića!! Konja za Vidajića!! Kraljevstvo za konja! Tako je! Neprijatelj se povlači. Bosna je pred pobjedom! Bosna je pred ulaskom u bosanki pašaluk!
(Publika na nogama, uzbuđenje...)
Ali, poštovani slušaoci, šta je sad ovo? Još jedan konj manje, ali... Na terenu je Ali-Paša Rizvanbegović! Ma ljudi moji, da li je to moguće??? Hercegovina s leđa napada Bosnu! Devet konja – ni za šta! Reprezentacija Bosne bez Hercegovine je razbijena...
(Publika na nogama, uzbuđenje...)
Gradaščević: Nije još! Ne predaje se Zmaj od Bosne tako lako...
NARATOR: Dosta uzbuđenja za danas. Kraj epizode u sljedećem nastavku.
5.
NARATOR: Naši junaci, Buba, Suni i Dali izašli su iz vremenskog tunela u hajdučku pećinu na Romaniji. Nakon što ih hajduci orobe vojnici Zmaja od Bosne ih zarobe. Iz zadnjih redova prate bitku na Bulozima, koja se završava porazom i bijegom Husein-bega Gradašćevića, Zmaja od Bosne...)
Suni: Ne mogu da vjerujem! Ne mogu da vjerujem! Pa jesi li ti Zmaj ili miš? Vraćaj se nazad!
Gradaščević: Gdje da se vratim?
Suni: Na Buloge. Pjesma kaže da si tamo poginuo.
Gradaščević: Da poginem, da pjesma ne bi lagala?
Suni: Da se ponašaš kao junak, a ne kao kukavica. Gdje bježiš?
Gradaščević: Austrijancima. Makni se da prođem!
Suni: Neću!
Gradaščević: Hoćeš da te ja maknem sabljom?
Buba: Suni, pusti ga.
Gradaščević: Fukaro!
Suni: (Za njim.) Mišu! Mišu mekinjašu!! (Plače..., i pljuje.) Kukavice!! Izdajice!!
Buba: Suni, ne plači...
Dali: Suni, pusti ga, dobro smo živu glavu izvukli...
Suni: Bio mi je sve na svijetu... Šmrc.
Buba: De, bogati. Što ti je ON bio sve na svijetu?
Suni: Zbog imena. Zmaj od Bosne. Kako to gordo zvuči. I kula... Gradačac. Dani šljive... Borac za nezavisnost...
Dali: Čiju?
Suni: Bosne i Hercegovine...
Dali: Naročito Hercegovine.
Buba: Kad ćeš odrasti! Zar ti nije jasno da nema heroja? Zar ti nije jasno da epske pjesme lažu?
Suni: Šta je onda istina, ako je pjesma laž?
Buba: Istina je da se silom nikad ništa nije dobro riješilo. Je li jednima Arkan heroj? A šta je radio po Bosni? Pljačkao, silovao, maltretirao i svoje i tuđe... Je li drugima Caco heroj? Na rukama su ga mrtvog nosili. A šta je radio po Sarajevu, dok ga nisu smakli. Strah i trepet... Zato sam ja onima gore jebala i Marka i Đerzeleza.
Suni: Ništa mi više nije jasno... Napadne sultana, brani Bosnu, izda ga Hercegovac, pobjegne Austrijancima...
Dali: Onda mu sultan oprosti, pa ga otruje...
Buba: Šta ti nije jasno?
Suni: Za šta čovjek da se bori?
Dali: Sad, konkretno, ja bih se borio da se vratimo.
Buba: Gdje?
Dali: U onu pećinu iz koje smo izašli. U tunel, u naše vrijeme. Internet, chat, play-station...
Suni: Nazad!? Da nam sad i gaće skinu?
Dali: Da čujem ko ima bolju ideju? Niko. Onda okreći nazad.
6.
(Gusle, sve jače...)
Harambaša: Ooo, pomoz bog junaci... Opet vi nama u dobar čas hajduci...
Dali: Bog ti pomogo... Jedva vas pronađosmo...
Harambaša: Što niste opet zapjevali onu, pronašli bi mi vas. Kako ide ono, junače?
Suni: S Romanije bijele kule hajduk Veljkove...
Harambaša: Bogami ste pametniji od kako ste se presvukli. Zdravo, ljepotice...
Buba: Zdravo.
Harambaša: Sve mislim na ono što si rekla.
Buba: Čekam pitanje? Sve misliš na ono što sam rekla, i ...?
Harambaša: Zašto mi slušamo junačke pjesme? Zato što se tako učimo.
Buba: Šta se učite?
Harambaša: Čojstvu i junaštvu. Znaš li ti kako je Stojan htio da se osveti Jovanu za neko zlo koje je Jovan Stojanovoj kući učinio. I taman da ga uhvati i ubije, kad napadnu Turci, i rane Jovana. A Stojan potjera Turke, i uzme Jovana na ramena, i spasi ga. I tek kad Jovan prizdravi, ubije ga.
Buba: Krasna priča. Ubila se za čitanku. Šta se sve iz nje može naučiti?
Harambaša: Da se zlo ne smije zaboraviti, ali da je borba protiv većeg neprijatelja važnija.
Buba: I da je krvna osveta primjer čojstva i junaštva. Ja sam mislila da ste vi hajduci, a vi
ste mafija!
Harambaša: Šta smo mi?
Dali: Kolegica vam nudi biznis-plan.
Harambaša: Šta nam nudi?
Dali: Projekat za bolje poslovanje. Ako mi dopustite, da prezentiram ideju.
Radojica: Da ga skinemo?
Harambaša: Neka, baš smiješno govori...
Dali: Sad poslujete sa prihodima x i rashodima y. Rashodi su veliki. Planiranje, izvođenje, veliki rizik, nepotreban fizički napor...
Radojica: Da ga skinemo?
Harambaša: Neka, baš da vidim dokle će...
Dali: Jednom riječju, vama je glava u torbi.
Harambaša: E, to te razumijem. Jeste. Svakom je hajduku glava u torbi.
Dali: A zašto? Šta ako je plijen veći nego što možete ponijeti?
Haramabaša: Ih, da je svaki taki!!
Dali: Mi vam nudimo bolju zaradu, sa manje ulaganja.
Harambaša: Kako, bolju zaradu?
Dali: Plijen, na vašem jeziku... Vi sad plaćate jatake, da vas sklone zimi, da vam dojavljuju ljeti, i kad idu trgovci, i kad ide potjera...
Harambaša: E sad te sve razumijem!
Dali: Trčite, siječete, ubijate, ginete... Puno posla, a zarada nije čemu...
Radojica: Sad ga i ja razumijem!
Dali: Ne možete tako u Evropu.
Radojica: Sad ga opet ne razumijem.
Dali: Ja bih na vašem mjestu razmislio o promjeni.
Haramabaša: Kakvoj promjeni?
Dali: Sjedite ovdje, jedete, pjevate, veselite se, a trgovci vam sami donose pare.
Radojica: Harambašo, da ga tresnem?
Harambaša: Neka, čini mi se da ću ja...
Dali: Samo malo, samo malo... Razmislite. Trgovci plaćaju momke da ih čuvaju. Ali im to ne pomaže puno. Što ne bi plaćali vama, umjesto momcima?
Radojica: Da ih mi čuvamo?
Dali: Da ih ne napadate. Daće vam duplo više nego momcima. Vi nemate žrtava, oni nemaju gubitaka...
Harambaša: Ne može to.
Dali: Zašto?
Harambaša: Ne napadamo mi zbog plijena, nego zbog borbe za slobodu!
Radojica: Čekaj malo, harambašo. Kako to misliš da ne napadamo mi zbog plijena?
Harambaša: Mi smo borci za slobodu.
Buba: Zašto se onda ne borite protiv vojske nego protiv trgovaca?
Suni: Bubo, ti šuti!
Radojica: Neka govori.
Buba: Vi ste borci za slobodu u pjesmama. A u životu ste borci za plijen.
Suni i Dali: Bubo!
Haramabaša: Skidajte ih!
Radojica: Čekaj malo, Harambašo... Neka momak završi...
Dali: Dolazi novo vrijeme. Nećete se dovijeka potucati po šumama i preganjati sa potjerama. Zar nije bolje da osnujete stranku, i umjesto da čučite pored puteva, da sjedite u parlamentu.
Radojica: U čemu da sjedim?
Dali: Nije važno. Važno je da dolazi vrijeme kad će se bolje zarađivati prijeteći oružjem, nego udarajući njime. Dovoljno ste dugo sijali strah, sad treba da uživate u plodovima...
Suni: Sad te ni ja ništa ne razumijem.
Buba: Kako ne razumiješ! Pa ovo što mi ko fol putujemo kroz istoriju, to je samo ko fol. Ovo ništa nije istorija! Ovo je sve sadašnjost! Junačke pjesme, gusle, hajduci, Zmaj od Bosne, krvna osveta, paše, veziri... Sve je isto. Ono na televiziji, parlament, to je samo ko fol parlament. To što drže mikrofon umjesto gusala, to još ne znači da ne misle u desetercima.
Harambaša: E sad je dosta!
Radojica: Šta ćemo s njima?
Dali: Zatvorite nas u pećinu. Nemamo gdje odande. Vi razmislite do ujutru.
Harambaša: Ta ti je na mjestu. Vodi ih gore...
7.
(Sova. Noć. Pećina.)
Suni: Ništa meni pod bogom milim nije jasno. Ni šta si ti njima, ni šta su oni tebi...
Buba: Lezi i spavaj. Dali, ovo ti je bio potez godine...
Dali: Dok ti nisi rekla ono.
Buba: Koje?
Dali: Da je sve isto... Da ovdje ljudi misle ko prije dvjesto godina.
NARATOR:
Mili moji dragi poslanici
Fala Bogu te se iskupismo
Na ovome mjestu čestitome
U skupštini, polju junačkome
Da dijelimo megdan do večeri
I sutradan, cijeli dan do podne
I sve tako dok je paušala
Pa kom dadne i sreća junačka
Te njegova ostane posljednja
Na sve strane da se emituje,
A narod je jagnje na livadi,
Prepadni ga vukom i čitankom
Sam će trčat od straha na ražanj...
