28.
Nemoj (ne moraš) više bježati u prirodu da bi počeo razumijevati sebe.
Donju usnu, koju si mi odgrizla u trenutku beznađa, neću više naći na površini
jezera
ni u sušno ljeto, kad izbezumljeni šarani kruže površinom i hvataju zrak.
Očajnu se ribu lako može uloviti, no je li dobra za jelo?
Hoću li, kad je stavim u usta i žvačem njezino krhko meso, ubrzo ispljunuti
i reći: ne mogu jesti, iz nje me udara njezin očaj?
Zato ju, i prije nego što ju stavim u usta, bacam natrag u vodu.
Razumijevanje možda počinje s pljuskom pada njezina tijela u jezero.
I dok tone mislim o sebi koji je ostao vani, na obali, i kako je jedino što se
pridružuje bačenoj ribi
moj odraz u vodi,
a i njega povlačim za sobom dok uranjam u gustiš.
37.
Nedokučivo, kao kad pod toplim mlazom ispirem prljavo posuđe, odlažem ga sa
strane da se osuši, a lice mi zaokruži osmijeh.
Pokretom nemišljene lakoće otvaram prozor kako bih unutra pustio jutarnji zrak.
Voda upravo ključa, iz srebrnkaste kutije u nju stavljam četiri žličice kave.
Još tvoj šum iz kupaonice, ali dolaziš.
S dvije šalice kave vraćam se za stol i sjedam:
u tom času susjeda u zgradi prekoputa istresa plahtu.
Plahta zabjelasa i ona hitro uvlači svoje ruke, kao izloženu vidljivost stida.
Ali koja je to lakoća, s nekoliko trzaja istresti sve što se nakupilo.
43.
Osupne me kad shvatim koliku ću još energiju morati potrošiti da podignem svoj
pogled, vratim ga u pravocrtnost i napokon napustim.
Vrijeme je da kao zrela pojava slobodno raspoređuje svoje pravocrtno gibanje.
Tjednima smo, možda i godinama u mučnoj simbiozi, on se bez mene ne može ni
na jednu stvar spustiti, časkom predahnuti od mene, ja od njega.
Kako ne razgovaramo (jer smo, dakako, posvađani ali se trpimo), između nas
dogovora nema.
Ja nikako ne mogu shvatiti njegovu hirovitu želju da se zadrži, da trajno tlači neku stvar,
dosađuje joj svojom poviješću.
Čim zasjedne odmah potežem, vučem uvis.
U džepu uvijek nosim čvrsto izmišljeni konopac kojim ga mogu kako-tako
obuzdati.
Ako ga gdjekad i zaboravim, on to ne zna pa se trza na svaki moj pokret.
Ne znam ima li više u njemu novostečena straha ili staroga grijeha.
Vjerojatno jednoga i drugoga, no jedan se troši a drugi tek nakuplja.
Možda bi i meni i njemu bilo bolje da se međusobno ne brinemo jedan za drugoga.
Kako ću ja uspravan hodati i ne sudarati se s ljudima, drvećem, životinjama koje uglavnom
sve stanu ispod razine pogleda.
Kako će on sam, pravocrtan i bez jezika, znati što je pred njim.
46.
pazi na jezik, da ne viče uzalud!, čujem kako me opominje
ona kojoj se pokušavam približiti.
U načinima približavanja jezik najbrže stiže na mjesto gdje će se dogoditi njesreća.
Kako slučaj, nehotični trzaj šake, navodi smisao: nesreća je postala njesreća. Je li to
isto?
Dakle, ako sam srljao u nesreću, srljao sam tamo kamo treba.
I to nije bilo srljanje, bio je to proračunat nacrt dvostrukog osvajanja.
Jer osvajajući sebe prvo osvajam tebe. Bar sam uvjeren da je tako.
Slobodno ulazim u svaki tvoj otvor, ustreba li načinim novi, svaki zijev ispušta malen krik
pada.
Prodiranjem samo dospijem na drugu stranu, odakle opet valja prodirati na suprotnu
stranu.
Pa sve ponoviti, tko zna dokad. Putanja je sve duža.
Čini mi se da se tako neprestano nešto izbjegava.
I ta potraga, da dokučim razlog izbjegavanja,
nje je sreća, mene nesreća?
50.
Kosa je zbir, kraj posla, uskraćena riječ, ali svejedno si počela brojati.
Brojim kako ne bih mislio.
Jer dok mislim, uvjeren sam da mi se sve ponavlja.
Rast kose je neprimjetan, kao da je i prije i poslije tu.
Jednaki pregršti vlasi prekrivaju lubanju, a opet, vidi se da znatan dio nedostaje
i onda me zapanji vlastita nesposobnost da uočim njezin nestanak.
Nije riječ o tome da ju gubiš – što je taj gubitak prema svemu drugom.
Govorim o kosi, no u lakoći govora kosa može biti bilo što određeno
gubitkom.
Ne moram ujutro iz kade vaditi šaku slijepljenih vlasi
kako bih shvatio da vlas na jednom kraju ide u misao,
a na drugom se izvija u putanju koju bi rado željela tumačiti kao slobodu, pitanje
izbora.
Ali kad se na tom kraju ipak rascijepi, svaka se vlas vine u svoj dio prostora,
a jedna od njih radije bi da ju se ne broji.
51.
Glazba je tvoja aura: njome se štitiš od svijeta i mogao bi živjeti bilo gdje, pa i u svemiru,
sam, i ona bi ti bila dovoljna.
Osjećam da uzimam nešto što nije moje – tvoj sluh, govorim ti.
I oči su već moje, u njima sam samo ja.
Tvoja usta ionako govore ono što ja želim govoriti.
Rukama sam davno zagospodarila: one prve pokleknu.
Na nogama si već klečao još nakon prvog našeg susreta.
Poslije si samo uvježbavao.
Tvoj trbuh, e to je potrajalo, nisam ga odmah mogla posvojiti, drhturio je poput
svježe umiješanog kruha.
Zabadala sam prste u njega i ljepljive ih gurala sebi u usta.
S tim tvojim udom zabavljala sam se ne bih li zaboravila njegov smisao i način
preotimanja.
Držala sam ga u ruci i njime klizila jezikom, pratila kako raste, kako pati kad ga
kažnjavam
time što ga neću staviti u se.
A onda sam ga ipak ugurala u sebe navodeći te da pomisliš da i ja katkad mogu
pokleknuti, odati se svojim slabostima.
Dakako, i u tome si se varao.
Dakako, to je bilo pogrešno.
U svakoj tvojoj dlačici sad se ljeska moje tijelo.
Samo me umnožavaš a ja postajem sve sitnija.
Plahta koja upija sjeme pamti me duže.
Gdje živim? Gdje živim?
53.
Molim te ne diraj me svojom kožom.
Ustao sam kako bih si nadolio čaj.
Na dnu šalice skupila se hrpica čajnog praha.
Sa svakim se gutljajem podigne, blago zavrtloži, i krene prema mojim skupljenim
usnama.
Ali ja sam već otpio gutljaj i prah opet pada na dno.
Da bi stigao do usana, onako rastresen i uznemiren, čaj moram ispiti do dna.
Tako bih mu pomogao, bio bi to milosrdni čin spajanja tijela i praha, no nisam
uvjeren da to želim.
Možda odustanem od ispijanja čaja jer upravo razmišljam o tebi.
Shvaćam da je to opasno, to jest, razmišljanje je općenito opasno.
Spokoj ishlapi u misao, preobrazi se, razori svoju srž, poljulja se sigurnost tijela,
tijelo
isklizne, ode.
Skanjujem se da li da otpijem još jedan gutljaj (jedan gutljaj, za probu, dalje bi već
išlo
lakše).
Bojim se da će mi ruka zadrhtati, zgrčeni se prsti razdvojiti i šalica ispasti.
A opet, mislim o prahu i njegovoj nesamostalnosti, ovisnosti o meni, mojoj želji za
još jednim gutljajem.
Ustajem kako bih si nadolio čaj.
60.
...iz usta mi ispada jezik
...to više nije jezik to je golema jetra teleća
...onog teleta što su ga zaklali prekjučer
...uvjerava me mesar moje omiljene mesnice
ali ja u mesnicu niti nisam otišao
nemam ni omiljenu mesnicu
samo mi je jezik ispao iz usta
ta golema jetra
...vraćam je u usta guram u grlo
...odustajem kad shvatim da me guši
...moj jezik ponovno ispada
...vješa se plazi po vratu liže tijelo
moj jezik moj jezik moj preveliki jezik
Miroslav Kirin rodio se 1965. godine u Sisku. Školovao se u Petrinji i Zagrebu, gde je na Filozofskom fakultetu diplomirao engleski jezik i književnost i komparativnu književnost. Piše i objavljuje poeziju, prozu i prevode s engleskog jezika. Objavio je četiri knjige pesama: Od nje do vječnosti (1989, nagrada „Goran” za mlade pesnike), Tantalon (1998), Zukva (2004), Iza renesanse (2004). Objavio i knjigu Album (2001, „Nagrada Jutarnjeg lista za najbolju proznu knjigu godine”).
