Ne treba
očajavati, kažeš sam sebi,
što se negdje zaturila riječ
kojom se jedino može završiti pjesma.
Ima riječi, prolijeću mislima,
kao varnice iz podstaknutog badnjaka
roje se oko primirenog pera.
Ali ona bez koje pjesme nema
danima je neuhvatljiva pastrmka
među oblucima planinskog potoka.
Mota se oko mamca varalice,
dirka ga zatvorenim ustima,
ali nikako da zagrize.
Ne očajavaj, tješiš sam sebe,
možda je tako i pjesnik Tise
kraj mirne rijeke tražio riječ.
Uostalom, kad nenadano iskrsne,
možda iz mrtvaje ili plićaka,
neće li sve postati besmisleno?
Jer, pitaš li se, kome treba pjesma
u kojoj svaka riječ je na svom mjestu
i koja ne pati za onim čega nema?
UKUS RIJEČI
Izgovoriš
riječ nož
i u onom lakom trepetu
između jezika i kutnjaka
osjetiš ukus smrti.
Posjetiš
svoga zubara,
Povadiš sve zube redom,
ali u ustima i dalje osjećaš
ledeni ukus smrti.
Zamoliš
potom hirurga
da ti stanji i izduži jezik,
da ga na vrhu rascijepi,
u račvu da ga razvije.
Šapneš tad riječ zmija,
led se istopi u ustima,
u uspavana čula ti navre
sladunjav ukus smrti.
NEBESKA SLOVA
Šta
su drugo zvijezde
nego slova kojima Stvoritelj
ispisa sudbu Vaseljene?
Čitaj,
o začuđeni,
dok tome je vrijeme,
nebeska slova redom.
Jedno
po jedno sriči,
u riječi ih pleti,
u njima svoj odraz traži.
U početku
bijaše
jedno jedino Slovo,
jedna Zvijezda, dakle.
A dolazi
trenutak
kad će u jedno Slovo
sve opet da se vrati.
Varljiv
je zvjezdani sjaj
i zato, o izgubljeni,
tragaj za svojim Slovom.
PLJUSAK
Iz
krošnje oraha,
s neba, iz istorije -
sipa pljusak riječi.
Pogađaju
tjeme i oči,
udaraju o čeone kosti,
talože se po ramenima.
Kako
se zaštiti od njih?
Kako umaći onima koje
u sebi nose kapljice otrova?
I,
kako prepoznati pravu
i namamiti je da sleti
na ispružen dlan?
