A: Andy Warhol je tipični američki fast-food umjetnik, likovna analogija
afričkom tam-tamu; Warhol je uništio slikarstvo na način na koji su bubnjevi uništili
glazbu.
B: Niste u pravu, naravno, ali nastavite.
A: Vrijednost slikarstva
kao umjetnosti zapravo je i općenito vrlo suspektna. Lijepo je o tome pisao Gombrowicz.
Sjećate li se one partiture iz Dnevnika? "Nijedna druga umetnost nije tako
uboga u izražajnim sredstvima, sem, možda vajarstva. Slikarstvo je jedno veliko
odustajanje od onoga što se ne da naslikati. To je krik: hteo bih mnogo više,
ali ne mogu. Taj krik muči."
B: Upadate u kontradikciju; i to ne u jednu,
nego u dvije. Ako je vrijednost nečega ionako suspektna zar treba oplakivati njegovo
nestajanje? Isto tako: ako je slikarstvo krik "hteo bih mnogo više, ali ne
mogu", ne možete poreći da je u tom smislu Warholov krik veoma glasan.
A:
Ne kažem da nije glasan, ali je neartikuliran. Ljepota slikarstva najčešće je
zapravo jednaka ljepoti krika...
B: Vama je krik lijep?
A: Gledali ste De
Palmin Blow Out? Onaj tonac kojeg glumi John Travolta slučajno snimi audio dokaz
zločina. Naslov su kod nas nekad davno preveli kao Pucanj nije brisan. Onda idu
one klasične noir peripetije. Na kraju, međutim, ne strada glavni junak od fatalne
žene, nego žena koju junak voli gine, a on snima njezin samrtni krik. To ipak
nije sami kraj. Travolta će njezin krik umontirati u neki glupi B-horror. Metafizika
se pretvara u trivijalu. Zbog te zadnje scene Blow Out je remek-djelo, zbog krika
koji metafiziku pretvara u trivijalu, krika koji posljednja pitanja uz pomoć ubogih
izražajnih sredstava smješta u okvir i na zid, slikarstvo je ipak kakva-takva
umjetnost.
B: Interesantna teza, nema šta. Makar bih prije očekivao da vaša
filmska referenca bude Antonionijev Blow Up. To je pompezna evropska umjetnost
sa velikim početnim "U", to je film s vizuelnom, a ne zvučnom paradigmom,
što je, reklo bi se, pogodnije za razgovor o slikarstvu. Bio bih sklon pomisliti
da je De Palma za vas tipični američki fast--food umjetnik, kako rekoste i za
Warhola.
A: Je prends mon bien, ou je la trouve! - kako bi kazao gospodin Moliere.
Ja u tom smislu nikad nisam bio puritanac. Nemam, recimo, ništa protiv Pink Floyda,
makar prezirem najveći dio suvremene takozvane popularne muzike. Blow Up je, naravno,
također remek-djelo.
B: Zanimljivo mi je, međutim, da vama ne smeta ta - da
tako kažem - postmodernost De Palminog Blow Outa. I inače je De Palma jedan od
najpostmodernijih režisera uopće. Blow Out je nezamisliv bez Antonionija, a Sestre,
recimo, bez Hitchcocka.
A: Govorio sam samo o jednom filmu. Ne mislim da je
rasprava o Antonioniju, De Palmi ili Hitchcocku ovdje relevantna.
B: Ja, međutim,
držim da jest. U suštini vaše omraze spram Warhola stoje neke anahrone dihotomije:
evropska umjetnost Vs. američka umjetnost, elitna kultura Vs. popularna kultura,
takozvano kulturno uzdizanje naspram zabave i entertainmenta itd. Zato mi je i
te kako relevantna činjenica da se De Palma naslanja na Antonionija ili da su
se Truffaut i kompanija, sva ta francuska filmska elita, zaklinjali u starog Alfreda.
A:
Sve su to najčešće kratki spojevi. Blow Out je tek izuzetak koji potvrđuje pravilo.
Činjenica jest da je Evropa domovina elitne kulture, a da je Amerika stvorila
tu navodnu popularnu kulturu. Činjenica jest da Andy Warhol može biti i te kako
dobra paradigma praznine i besmisla te nekakve nazovi popularne kulture, tog bezveznog
pop-arta. Svaki normalan evropski intelektualac starog kova posprdno bi se nasmijao
već na njegovo ime. Andy - to nije ime, to je nadimak. A tek prezime: Warhol(e),
war hole, ratna rupa, zbilja - nomen est omen. Drugi svjeski rat bio je posljednji
ekser na lijesu čovječanstva; poslije njega se i ratne rupe doživljavaju kao umjetnici.
B:
Iznenađen sam. Moram priznate da ste me uspjeli iznenaditi. Efektan solilokvij,
moram vam priznati. Nekog poluobrazovanog možda biste i mogli impresionirati.
Ja sam, međutim, tek iznenađen razmjerama vašeg neznanja.
A: O kakvom neznanju
govorite?
B: Vama su, čovječe, očito nepoznati najelementarniji Warholovi biografski
podaci. Njemu, kao prvo, pravo ime nije bilo Andy Warhol, nego Andrej Warhola,
a podrijetlom je iz jezgra Evrope, iz Češke...
A: Dajte, molim vas! Vi ćete
meni držati pučkoškolske lekcije? Pa ne budite smiješni. To su općepoznate stvari,
opća mjesta, što se kaže. Gledajte, molim vas, pa svi Amerikanci su podrijetlom
Evropljani, osim Indijanaca dakako, ali ovdje ne govorimo o njima. Warhol je rođen
u Pitsburghu i tačka! Ne možete ga, dakle, uspoređivati sa, recimo, Billyjem Wilderom
ili Hannahom Arendt. A što se tiče imena, vi zapravo navodite vodu na moj mlin:
svjesno je za ime izabrao nadimak, a kod prezimena su se proviđenjem sastavili
baština i vlastiti izbor.
B: Dajte vi, manite se simplifikacija i generalizacija.
Očito da je Andy Warhol pripadnik prve generacija u svojoj porodici koja je amerikanizirala
ime i prezime, ne možete ga, dakle, tako lako lišiti njegovog evropskog identiteta.
On je Evropljanin makar onoliko koliko je i Evropljanin i Michael Corleone, rođen
sa onu stranu Atlantika, a opet vezan sa svojim sicilijanskim korijenima.
A:
Kako predvidiva fascinacija Hollywoodom!
B: Ne radi se ovdje o predvidivosti
na kakvu vi mislite. Andy Warhol je Evropljanin upravo zbog svoje ljubavi spram
Amerike. Warhol Ameriku voli ( "Volim Ameriku i za to imam nekoliko povoda.
Moje su slike simbolične izjave o blještavim bezličnim proizvodima i upadljivim
objektima na kojima je Amerika danas sazdana. Oni su projekcija svega što se može
kupiti ili prodati: praktični, ali prolazni simboli koji nas tjeraju naprijed."),
a grobar Bonasera (također evropskog podrijetla) iz prve scene i prve replike
Kuma u Ameriku vjeruje. Ta ljubav i ta vjera su zapravo jako evropske. Kad ste
se već dohvatili Gombrowicza, evo i vama jednog njegovog citata od mene: "Ništa
sopstveno čoveku ne može da imponuje; prema tome, ako nam imponuje naša veličina
ili naša prošlost, to je dokaz da nam one nisu dovoljno ušle u krv."
A:
Vi tu svoju tezu razvijate dosta lijepo, no to je ipak svejednako puki sofizam.
Evropljanin Andy Warhol odriče se evropske tradicije baš zato što je Evropljanin?
Da niste malo pretjerali?
B: Mogu to zapravo i drukčije kazati. Warhol se odriče
američke tradicije zato što je Evropljanin, a evropske zato što je Amerikanac.
Poznate su vam sigurno teze Thornsteina Veblena, ako ništa preko Borgesa. Prevlast
Jevreja u zapadnoj kulturi po Veblenu se temelji na njihovom djelovanju u kulturi
prema kojoj ne njeguju naročitu privrženost. Tako je i s Warholom. Jedina kultura
kojoj je Warhol bio privržen jest takozvana popularna kultura, a pošto je djelovao
u toj takozvanoj elitnoj mogao je biti revolucionaran.
A: Revolucionaran -
dobar termin! Ostavio je pustoš iza sebe, baš kao pravi revolucionar.
B: Kreativnu
pustoš, molim vas...
A: Kreativnu pustoš? Kakav oksimoron!
B: Zašto ne?
Živimo u oksimoronskom vremenu...
A: Naravno, zahvaljujući upravo tipovima
poput Warhola.
B: Vi ne mislite da je dobro imati umjetnost koja nam odražava
sliku našeg vremena?
A: Eh... sada ste, vidite, dotakli pravo pitanje. Imitira
li umjetnost život ili život imitira umjetnost. Realisti i ćifte iz svih epoha
mislili su da je tačno prvo, no pjesnici i vizionari uvijek su znali da je tačno
potonje. Ovako je Flaubert pisao Louisi Colet: "Prekjučer, u šumi nedaleko
od Touquesa, na jednom dražesnom mjestu pokraj izvora, naišao sam na opuške cigara
i ostatke pašteta. Tu su neki ljudi bili na pikniku! A ja sam upravo to opisao
u Novembru prije jedanaest godina! Onda sam to samo zamišljao, a sad se to i dogodilo.
Što god čovjek izmisli - istina je, o tom nema sumnje. Poezija je nešto isto tako
precizno kao i geometrija..." Ili recimo Oscar Wilde: "Literature always
anticipates life. It does not copy it, but moulds it to its purpose. The nineteenth
century, as we know it, is largely an invention of Balzac."
B: Hmmm...
To su, dakle, vaši argumenti. Jedna epistolarna impresija i jedan aforizam, koji
se uostalom bavi književnošću, a ne umjetnošću općenito. No dobro, sve to i ne
mora biti toliko relevantno za našu diskusiju. Nećemo se ipak baviti pitanjima
tipa koka ili jaje. Ali, moram ovo kazati, kad već Oscara Wildea smatrate autoritetom
- njegova programska sentenca glasi: "The artist is the creator of beautiful
things". Andy Warhol zbilja jest umjetnik jer on zbilja jest tvorac lijepih
stvari.
A: Pitanje je veliko koliko su to lijepe stvari. Meni, recimo, lijepe
nisu.
B: I kamo nas to dovodi? Do apsolutnog impresionizma, do nesmiljene diktature
subjektivnosti. Osnovni kriterij: privatno sviđanje ili nesviđanje. Nisam očekivao
takvu hijerarhiju vrijednosti od nekog ko se poziva na tradiciju i na takozvanu
elitnu kulturu.
A: Tipična zamjena teza! Vama su Warholovi radovi lijepi -
to je jedna premisa, Wildeova rečenica o umjetniku kao tvorcu lijepih stvari jest
druga premisa; vaš je, dakle, nategnuti silogizam kako je Warhol umjetnik.
B:
Ma dajte, čovječe! Pa svi ga smatraju umjetnikom: akademije, muzeji, institucije.
Čak ste i vi kazali kako je umjetnik, makar ste to ponešto degradirali, barem
u ovom kontekstu, ne pretjerano jasnim atributom - fast food.
A: Sad vi mene
iznenađujete. Vama su autoritet institucije?
B: Dopustite da citiram vaše malopređašnje
citiranje: Je prends mon bien, ou je la trouve!
A: Koliko god da se razbacujete
sofizmima nećete promijeniti činjenicu da vi zapravo nemate argumente koji bi
potvrdili da je ono što je Warhol radio zbilja lijepo.
B: Ne tjerajte me da
citiram Keatsa...
A: Bolje nemojte. Ja ću, međutim, vama citirati Audena.
B:
Stare majstore, možda?
A: Ne, nešto posve drugo. Pjesmica je kratka, a posvećena
je Goetheu; tačnije zove se Goetheu: pritužba, a ide ovako:
Kako si prekrasno započinjo pjesme,
Hvaleći Prirodu i ljepotu
njenu,
A onda, ko da se drukčije ne smije,
Dodaš neku prokletu svoju voljenu.
Jesi
li mislio da dirnućeš je snažno?
A njima to izgleda nikad nije važno.
B: Lijepa pjesma, makar ne znam kakve to veze ima s Warholom, ili
s nama dvojicom.
A: Ima i te kakve veze. Vaša odbrana Warhola pati upravo od
iste boljke od koje - prema Audenu - pate Goetheove pjesme. Vaša odbrana bila
bi - usuđujem se nagađati - za samog Warhola savršeno irelevantna. Nije isključeno
da bi se on ovdje zapravo složio sa mnom.
B: Možda i bi, no i to je nebitno.
Gledajte, cijeli se problem zapravo sastoji u činjenici da mi sve vrijeme govorimo
o dva različita Andyja Warhola.
A: Kako mislite?
B: Lijepo, vaš Warhol,
Warhol o kojem vi govorite je bestjelesna ikona, apstraktni simbol, umjetnik sveden
na konzervu supe na isti način na koji masovni mediji Leonarda svode na androgini
osmijeh s njegovog najslavnijeg portreta. Ja pak govorim o Warholu konkretnom
čovjeku, Warholu konkretnom umjetniku, čiji opus poštujem i čija pojedina djela
volim.
A: Šta, recimo, volite?
B: Volim Predložak za nedjeljnog slikara
(Krajolik) iz 1962. godine koji se čuva u Muzeju Ludwig u Kolnu. Podsjeća me na
bojanke s kojima sam se igrao u djetinjstvu, dok na ringli šporeta vrije supa.
A:
Opet supa...
B: Naravno, opet supa, lijepa kenoovska supa:
Uzmite dve-tri reči bez sjaja
Obarite ih kao jaja
Dodajte
parče smisla bez kosti
i dobar komad nevinosti
Grejte na tihoj vatri s kraja
(il
nek u ekspres-loncu naraste)
Sipajte zatim začina i prezle
pospite na to
flekice-zvezde
zabiberite ko gnezdo od laste...
A supa nije fast food!
