Ovi
nelijepi sutoni
i aluminijem obložene parcele
privlače nas kao zagonetke
same
po sebi puno zanimljivije od rješenja,
budući da rješenja su ovi savršeni nizovi
montažnih
kuća i ovo pitomo vrijeme prokrijumčareno
odnekud s juga. Znam, čovjek mora
voljeti
što mu je udijeljeno - zbog toga se, uostalom,
i zaglibismo ovdje
-
ispod krovova svojih domova ušuškanih
u
staklenu vunu. Jer kućni svod je to najtanje
mjesto između čovjeka i neba,
i znajući to -
počesmo vjerovati kako mu ništa na svijetu nije ravno.
I
otuda možda ova neodoljiva želja
da povremeno naslonimo glavu
na
omamljujuće pulsiranje nečijih grudi,
kao da se sâm ocean pod tim grudima krije
ili kao
da se oluja rađa tamo gdje počinje srce nekog bliskog.
Ponekad tako
usputni znanac
postaje maskotom naših života
u
jednoličnom proticanju dana. Pomisao na tog nekog
pustoši nas kao peludna groznica,
iznurujući
nas patnjom koja ne vodi u smrt,
već u vječiti limb trivijalnosti naše.
Zaljubiti
se fraza je kojom si to poslije objašnjavamo.
I
nije onda ni čudo što se osjećamo istrošeno i tijesno
među ljubavnicima koje,
u stvari, jedva da smo
i birali drugačije nego: ja tebi ovo - ti meni ono.
Zato
kad mi netko kaže: "Tvoj ljubljeni se naroljao
ko zemlja i rekao mi da
te pozdravim" - prihvatam to
kao
sekularni blagoslov. Od radosti naprosto cvjetam.
Čuli smo riječ Gospodnju.
Amen!
Trebalo bi izmisliti riječ i za vas,
vi Muze Trivijalnosti, nešto
kao "vektor",
pošto vektori imaju intenzitet
i
smjer, bez fizičke nazočnosti.
A drugo značenje im je "prenosioci
zaraze."
Nego, zar mi ono ne prezrijesmo
način na koji naša imaginacija maskira izlokane
životne
putove u udobne autoceste, kao što
mlažnjaci
maskiraju nebo iznad zamišljenih pista?
Eto, takvi smo mi - volimo laka i bezbolna
rješenja
koja na toplomjeru nikad ne prelaze magičnu crtu 37°C,
što objašnjava
i k čemu nam zapravo služi sva naša mašta.
"Sama si kriva" - govore
mi - "jer nikada nisi htjela",
kao
da obilje znači radost
a ne zgoditak na lutriji.
Ali zato tko se odluči
živjeti ovdje - probija
se kroz glinu i svu tu amorfnu masu
i dolazi ovamo
da provede život bez ikakvih
specijalnih
pogodnosti. Kabeli dalekovoda
povijaju se među rugobatnim
eiffelovim kulama
u našim dvorištima.
Bodu u oči samo u početku, brzo se pretvaraju
u kulise
čije se nevidljivo prisustvo gnijezdi
u
svakoj od naših nastambi.
Ponekad, kad kabeli padnu, cijelo polje počinje
jezivo
da cvili i zvrči bez i najmanjeg naznaka
agonije. Jučer se baš srušila
ona
stara zova u dvorištu.
Nije
ju izvalio ni vjetar ni grom, pa je prizor
izgledao još strašnije - sasvim
neočekivano
podsjetila me je na pijanog ljubavnika
jednom rukom oslonjenog
o
obližnji ambar. Trupac je bio truo,
izjeden
nekakvim biljnim boleštinama.
Nije prošlo ni nekoliko sati a izvaljeno stablo
već
je djelovalo sasvim normalno na travnjaku
i njegov neregularni izgled savršeno
se uklopio
u ambijent našeg farmerskog susjedstva niklog u vrijeme
procvata
agro-biznisa po "sam-svoj-majstor" principu:
tri natrula kamioneta
u dvorištu, uvenule geranije
u saksiji načinjenoj od kamionske gume
i tabla
sa natpisom Pazi, oštar pas,
iako nikakvog psa tamo već godinama nema -
i
usred prizora naša stara zova, oborena na koljena,
zagledana, metaforično,
ravno u farmersku kuću
koja dominira cijelom tom slikom. I meni se često događa
da,
kao i svi ostali, napravim grešku
smatrajući za prirodno sve ono što vidim.
Ali
ti već znaš sva ta opća mjesta. Kako se npr. misli
da žene su dobre u minucioznim
i
opipljivim poslovima
budući da je to jedino što zbilja znaju. Ili ono
kako
su nevidljivi gradski strojevi
mućkali
kavu u našim šalicama
sve dok konačno nismo povjerovali
da je to drhturenje
osobina tekućine same.
Baš sve se događa meni - razmišljam - isto kao
što
me baš sve na tebe podsjeća: ovaj posjed, naprimjer,
sasvim
lokalan, sasvim bogu iza leđa.
Pogledaj, tamo na obzorju
zakrivljenost zemlje
pretvara se u pijadestal
iz kojeg se, eno, uzdižemo mi - osamljeni
tornjevi
od krvi, mesa i neznanja.
(Sa
engleskog preveli Sandra Zlotrg i Saša Skenderija)
