FRAGMENT
Fragment sam uvijek
volio.
Komad
papirusa, isušen i mrk
poput lanjske liske u proljećnom parku.
Jedan filozof, jedanput citiran
i to nepotpuno i
netačno
kod izvjesnog
mrzovoljnog crkvenjaka
koji ne može skriti odsjaj zlata
iz četiri riječi i iz pete
koja je samo
pretpostavka.
*
Crne vrane spram neba
plavoga
gljive,
otežale od nagorkog znanja,
urokljive oči konja blehnu preko voda,
rode u preletu,
ta prava, srebrna linija
koja vodi ka
jeseni
*
kolebljivost lovnih pasa:
ove se plašljive, senzualne
životinje,
drže,
pogrešno, kao snažne,
dok njihova stvarna snaga
jest sposobnost da se čvrsto
vežu za jednu
namisao.
*
Teška, već jesenja kiša
šparta prozore pod
drvećem.
Mračno kao u
šesnaestom vijeku.
Ona vrsta dana kad sluškinje
zauvijek nestaju u šumama, kad stari
krpari
iznenadnom
sumnjom zahvaćeni,
više nikad ne prozbore jedne riječi.
Ljudi uvijek žele biti nešto
više,
osvojiti jedno
lice, jednu sudbu, jedan znak.
POSMATRAJUĆI JEDAN
DILUVIO
NEPOZNATOG
FIORENTINSKOG MAJSTORA
Utopljeni čovjek pluta
svečano na leđima
u vodi koja je mračnija od
noći.
Oni koji su još na
obali
izgledaju tako
kao da se bore s ljutim vjetrom
koji mlati granje, povija
ga.
To nije običan vjetar.
To već više nije obično
drveće,
već užasni
prizori iz Pakla.
Ipak, najčudniji konj je
utopljeni:
on zuri u
one nevidljive
koji
još čvrsto vise sa drveća
sa slijepim, ljubomornim
pogledima
s kojim
mrtvi
uvijek
posmatraju žive.
ŠVEDSKO NASLIJEĐE
Mukli napjevi naroda
ivičnog,
led pod
brezama,
mrka trava
koju vjetar čupa,
stari konop uglačan šakama
i u sjenci visokog
drveta
perje od
goluba, kojega je
jastreb rastrgao.
BIBLIOTEKA
U nekoj vrsti sutona
zid je topliji od
zraka.
Idem duž zida
kamenoga
osjećajuć
kako isijava dan
na
način na koji velike biblioteke
isijavaju historiju
kao slabo, difuzno zračenje.
*
Za aprilskih dana stiže poseban južni
vjetar,
počinje u
Ekvadoru, ide preko Meksika i nosi sa sobom
mirise džungle, ono metalno iz glasova
kardinalskih ptica.
Kad vlažni, vreli vjetar dostigne
južnoistočni Teksas
dremljivi psi podižu s mukom svoje glave
na verandama koje pahnu po truhlom
drvetu
i po onim
ponosnim, malo sjetnim ženama sa crvenom kosom
koje opipavaju rublje što se ne da
osušiti.
*
Kineski slikar P.
ispriča mi u Šangaju
o svojoj mladosti:
čuvao sam debla
koja su spuštali niz rijeku Wan
Po.
Imao sam
jedanaest godina
i
morao sam noćivati
u
nekoj vrsti čuvarne kućice.
Bojao sam se duhova.
Kao zaštitu, imao sam mačku.
Kao zaštitu od duhova.
Vezivao sam joj kanap za
rep
i cimao ga u
mraku
kad god bih se
osjetio usamljenim.
Kad bi mačka mauknula
osjećao sam se manje usamljenim.
JEGULJE I BUNAR
U staroj Skoni postojao je
običaj:
u crne duboke
bunare
puštali su
male jegulje sa mora.
Te bi jegulje cijeli svoj život
provodile u tami dubokih
bunara.
One drže vodu
pitkom i kristalno bistrom.
Nekiput se bunarska jegulja podigne gore
bijela, užasno velika, uhvaćena u
kofi,
slijepa i
smršena iznutra i spolja
u svojoj tjelesnoj tajni, neočekivano.
Svi hitaju da je u bunar
povrate.
Počesto sebe
zamišljam da sam
ne
samo ta jegulja,
već
bunar i ona, istovremeno.
Sužanj u sebi lično, ali to lično
već je nešto drugo. Ja postojim u
njemu.
I plâčem ga
svojim uvijanjem,
mekanim, bijelotrbušastim prisustvom u tami.
FANTAZIJA O VOLFGANGU
AMADEUSU
MOCARTU
Za bilijarskim stolom
zelenim bilijarskim
stolom
sa teškim bijelim
kuglama
i jednom
crvenom.
Za bilijarskim stolom u malim
kafeima
nastalo je
pouzdano više simfonija.
Jedna sumnjiva egzistencija, nešto
nejasno,
posljednjih
godina niko ga nije želio susresti.
Je li počeo zaudarati?
Ili jednostavno zbog igračkih
pozajmica?
Jedna sumnjiva
egzistencija
između
bijelih i crvenih kugli.
Viđali smo, jašta, takve
ljude.
Taj malo tužni
osmijeh, desno
rame lako izbačeno,
ironija,
vrlo
nepouzdan, jedna tanka halka
u jednoj vrlo snažnoj mreži društva.
To je upravo ona vrsta
slabosti
koja svu
snagu univerzuma uvlači u sebe.
IZNENADNI PROZORI UDALJENIH
KUĆA
Nekiput se usuditi
i pogledati u one nepoznate
sobe
koje se uvijek
otvaraju pred putnikom.
Iznenadno osvijetljena
kuhinja
koja se na
visokom opaža nasipu
u desetom djeliću sekunde
Dok ekspres tutnji u
prolazu
jedna žena,
nagnuta nad nekim
što
sjedi za stolom
kako bi mu, možda, nešto rekla
ili tek supu usula u
zdjelu.
Zatim sve to ponovo
nestaje
I tek
preostane neugodno osjećanje
da doznalo se nešto
zabranjeno.
DR. ANNA FREUD,
HAMPSTEAD
Fraulen Anna
Freud
u bašti na 20
Maefield Gardens
još
se igra, u proljeće 1980, među bršljanima,
s jednim dvomjesečnim štenetom.
Sa osamdesetsedmogodišnjim mrkim
očima
koje, na tren,
dobijaju začuđeni pogled
kao kod male, vragolaste djevojčice, ona
kaže:
To je tako smiješno,
razumijete,
Joffz se smjesta sakrije kod mene
čim neki motocikl zatandrče niz
ulicu.
GLETSCHER
MORTERATSCH
Ta bijela zimska
utvara:
bijelozračeći, brazdavi jezik
neke velike životinje,
koja ne postoji, koja nam ne
želi
ništa dobro,
znanje
što pipa
naslijepo za nama:
jer sve je slijepo
jer sve je bijelo
i ne postoji kraj
i ne postoji nikakav početak.
(Sa švedskog preveo
Refik Ličina)
Larš Gustafson (1936) profesor
je filozofije i germanskih jezika na University of Texas u Austinu.
Objavio je preko 80 raznorodnih knjiga, uglavnom proze, poezije i
esejistike. Za svoj književni rad dobio je mnoge skandinavske i
međunarodne nagrade (John S. Guggenheim Memoial Fellowship u SAD,
Bellmanova i nagrada Samfundet De Nios u Švedskoj). Dela su mu
prevedena na dvadesetak jezika.
