godina XLVII / broj 420 / april-maj 2002.

L I C E M i o d r a g   R a i č e v i ć Č U D O M   Ž I V

Kraj Sutjeske prohladne vode,
Granata je kompletno pukla, 
Pomislih načas štab nam ode,
(Komesar se ne beše ni obukla)

Štekće šarac, kosi sve živo,
Planina se cjepa na dva djela,
Nad nama nebo jesenje sivo,
Pod njim četa izgibe cjela.

A ja šta ću, ali sa kime ću, 
Pravo da kažem: prpa, panika.
Meci me ko osice saljeću,
Kod svakog Nijemca moja slika.

Bijah bogme i na smrt pristo,
Kad psa mi geler sludi načisto.

Herojski pogibe vjerno pseto,
Ja nekim čudom ostah živ, eto.